Otvorena nauka je pokret koji ima za cilj da učini naučna istraživanja dostupnim svim zainteresovanim učesnicima u istraživačkom procesu. Otvorena nauka podrazumeva da je proces dolaženja do naučnog saznanja transparentan i u skladu sa dobrim naučnim praksama.
Istraživači koji slede prakse otvorene nauke teže tome da svoje publikacije objavljuju u otvorenom pristupu ili čine dostupnim kroz deponovanje u repozitorijumima, koriste alate u otvorenom kodu, čine dostupnim svoje materijale i analitičke skriptove kako bi omogućili replikaciranje istraživanja od strane drugih istraživača. Takođe, jedna od novijih praksi otvorene nauke je i procedura preregistrovanja istraživačkih nacrta (eng. Preregistration), preregistrovanje istraživačkih izveštaja (eng. Registered Reports) ili preregistrovanje replikacijskih istraživačkih izveštaja (eng. Registered Replication Report; Lazarevic et al., 2020).
Dobre naučne prakse
Kredibilnost istraživačkih nalaza zavisi u velikoj meri od stupnja transparentnosti svih elemenata istraživačkog procesa (Ioannidis, 2012). Dobre naučne prakse su usmerene na poboljšanje metodologije, izveštavanja, diseminacije i sistema nagrađivanja istraživača koji ih praktikuju (za detaljnije informacije pogledajte Lazarevic & Žeželj, 2018). Među čestim dobrim naučnim praksama su preregistrovanje hipoteza, analitičkih skriptova i ishoda koji će biti mereni pre nego što se krene sa izvođenjem studije (Gonzales et al., 2015; MacCoun & Perlmutter, 2015). Takođe, u cilju smanjenja pristrasnosti u objavljivanju, časopisi uvode nove polise evaluacije tzv. results blind manuscripts, odnosno sistem dvostepene evaluacije: u prvom koraku, kroz recenzentski proces prolazi rad koji se sastoji od uvodnog i metodskog dela, a nakon toga sledi drugi korak evaluacije u kojem se kompletan (tzv. results included manuscript) evaluira (za primere videti Žeželj & Jokić, 2014a, b). Dodatno, sve veći broj časopisa formalizuje i usvaja kao standard propise koji se odnose na prihvatljive načine planiranja, izvođenja i izveštavanja o sprovedenom istraživanju, tzv. Transparency and Openness Promotion (TOP) guidelines (Nosek et al., 2015).
Problematične naučne prakse
Poslednjih godina, naučna zajednica je učinila veliki napor da identifikuje razloge zbog kojih je procenat replikabilnosti objavljenih istraživanja relativno nizak (Ebersole et al., 2020; Klein et al., 2018; Open Science Collaboration, 2015). Faktori koji su identifikovani kao važni se mogu nazvati krovnim imenom Problematične naučne prakse (Fiedler & Schwarz, 2005; Ioannidis, 2005). Studije pokazaju da su među glavnim razlozima niskog procenta replikabilnosti studija mali uzorci, "p-hacking" odnosno analiziranje podataka dok se ne dobiju značajni efekti, HARK-ing odnosno postavljanje post hoc hipoteza (HARK-ing: Hypothesizing After the Results are Known), odstupanje od inicijalno postavljenih strategija za analizu podataka, selektivno prijavljivanje značajnih efekata uz zanemarivanje prijavljivanja negativnih rezultata (Ioannidis, 2005; John et al., 2012; Munafo et al., 2017; Nosek et al., 2012). Međutim, ovde je važno pomenuti i da izdavači, uredništva časopisa i finansijeri takođe imaju svoj deo odgovornosti jer favorizuju nove i značajne rezultate (Joober et al., 2012; Nosek et al., 2012).